<body>
Okay? Okay. ♥


19.11.2015.

https://www.youtube.com/watch?v=HCm6gRHINqA :)

 Vjerovatno su se mnogi u vezi zapitali bar jedanput ovu stvar
'Da li ću ja tu osobu sa kojom sam sad da volim cijeli život?'
Neki bi bili uvjereni da ljubav prođe s godinama, neki su se zapitali, razmišljali i premišljali na trenutke  pa bi tek onda dodali 'Ne, ne ja njega/nju volim, to je ljubav za cijeli život'

Ali ja, s druge strane.. uvijek bih znala odgovor na to pitanje. U pola noći, jutra ili dana.
Uvijek. U svoju ljubav prema njemu nikad nisam sumnjala, niti bih je poricala.

S ponosom svakom koga znam ili koga upoznajem tek kada se dotaknemo teme ljubavi, vezes naaajvećim i najponosnijim glasom kažem da VOLIM!

Od onog prvog trenutka s njim, trenutka kad je spustio svoje usne na moje, nešto u meni je znalo da apsolutno ništa više neće biti isto.

Kao da tog trenutka sam tek počela da sazrijevam.

Prije tačno 2 godine i 3 mjeseca prvi put mi je rekao da me voli.  

Taj devetnaesti osmi dvije hiljade i trinaeste je za mene značio više nego što će ikome nešto da znači, te riječi 'ja tebe volim..', njegov pogled u susretu s mojim i moje prvi put izgovorene riječi 'volim i ja tebe'. Prvi put, sa sigurnošću bez straha u potpunosti sam znala da nekoga nikad neću izdati. I od tad zahvaljujem se Onom koji mi je ga je poslao, zahvaljujem se i iz noći u noć prije sna ponovim da to što imam nikad ne bih izdala, niti poželjela zamjeniti. Ništa osim toga mi nikada i nije trebalo. Volim, već duže od 2 godine i 3 mjeseca, svakim danom sve snažnije, u bijesu i u ljubavi.  I onda kad me nervira i ljuti i kad bih ga najradije lansirala s kugle Zemaljske i tad ga volim najviše.

Bez straha, s maštom i željom da starimo.
Da bude moja prva i zadnja ljubav.
Jer je ono što jedino mogu da zamislim i želim za sebe.

Vjerovali ili ne, ova dvadesetogodišnja djevojka, ovoga trenutka ovdje se zaklinje da će riječi 'Volim ga!' na ovom istom mjestu napisati i onog 19.08.2020! i 2040 čak  i onog trenutka kad ruke ne budu mogle da pišu i onog trenutka kad pored mene bude sjedio sav sijed, gunđajući kako ne može da pronađe naočale . I tad će da bude moja prva i posljednja ljubav, čovjek kojem se nisam predala samo riječima, već i srcem, glavom, tijelom, bezgraničnom vjernoću,  željom, maštanjem , planovima i svakim djelićem sebe. U beskonačnost.. Do zadnjeg udisaja.

Kad legnem zamislim tu malu kućicu, dovoljnu za četvoročlanu porodicu. S putićem koji vodi ravno do kućnog praga, s mnogo zelenila i dvorištem dovoljnim da se tu pronađu s lijeve strane dvije ljulje. S desne strane trijem sa stepenicama na kojem se nalazi velika bijela klupa za ljuljanje, onako za dvoje. Dvoje koji bi uspavali dječicu i sjedili na toj velikoj drvenoj ljulji, s časom piva, zagrljeni u toploj proljetnoj noći s plavom dekicom, gledajući zvijezde i pričajući o danu koji su proveli. Mogu da ga zamislim kako  i sa onih 60 godina sjedi u fotelji prekoputa mene ispred kamina, pali cigaretu, dok mu ja govorim kako ne smije da puši, a on mi govori 'Ti mi se našla reći?! Tiiiii?! Sjećaš se da sam ti govorio, da ćeš da umreš sa 30 od onolikih cigara, eto te živa si sad pusti mene po stare dane!'
Gunđalo, on bi upravo bio takav i takvog mogu da ga zamislim.

I bez obzira na sve , ma svaki i loši i dobar trenutak bih voljela provesti upravo sa čovjekom pored kojeg želim stariti. A to je moj Haris.. Onaj bez kojeg mi je glupavo jutro ako se probudim prije njega a poruke nema, glupa noć ako premoren slučajno zaspe i ne poželi laku noć. Glupa zamisao za sve nove dane bez njega, proslave, nove godine, rođendane, bajrame i valentinova.

Ne želim ni da pomišljam da ga nema.
Jer kako mi večeras ubedirana rodica kroz suze kaže,' Najgore je ovako kad ostaneš bez supruga, misliš da veće boli ima od toga, dok ti se ne desi. Izgubila sam pola rodbine čak i mamu.. znala sam da ovo boli, ali ovoliko nikad, jer me nikad ništa nije boljelo kao ovo.'

I stoga, ja volim da čuvam one koji čuvaju mene.
A on me čuva, ma koliko god u određeni par mjeseci nalete neke situacije u kojima se toliko jako posvađamo da se ne podnosimo, čuva me.

Najbitnije od svega, onako ponosan, najponosnije biće na svijetu opet tako lijepo popusti i pokaže ljubav. A to je ono što sam uvijek željela kod muškaraca koji me voli, upravo to da radi ono što nikad ne bi mogao, da nije te ljubavi. A ljubavi postoji. U njemu, u nama.

Jer živiot je užasno ružno mjesto, ako nemate nekoga da vas zagrli u toku noći kad sanjate ružan san. Ali nekoga koga PAZITE, naglašavam VOLITE! Zamislite budite se pored osobe s kojom ste u braku, poslije ružnog sna sanjajući osobu koju ustvari volite, a ne možete da imate.. Ne, to boli, vjerujem da zaista boli. Stoga uvijek, ali uvijek budite se pored osoba čije ruke će vas tako snažno zagrliti, a najnježnije smiriti i zakloniti od svega lošeg što vam se nalazi u glavi i u čijim rukama i s čijim riječima 'Sve je uredu, tu sam.' ćete utonuti opet u brižan i lijep san.

I poslije svakog ružnog sna poželjela bih da on bude tu, moje sklonište od nevolja i moj mir.

Moja ljubav zauvijek.